četvrtak, 05.01.2017.
Na početku godine obično radimo listu odluka. Započenom entuzijastično, spremni uhvatiti se u koštac sa starim sjenama, duhovima iz ormara, čudovištima ispod kreveta.
I traje to tako, tjedan-dva.
A onda nas udari ona, realnost. Onako, fino, čekićem o glavu.
Zavrti nam se pred očim, poljuljamo se, padnemo u komu, i probudimo se negdje krajem godine.
Svjesni da ništa nismo napravili.
Zato neću.
Odlučila sam napraviti jednu retrospektivnu listu; onih stvari koje sam u prošloj godini ostvarila i koje su me oblikovale, neke po prvi put, neke možda ne.
I tako za početak 2017-e, pogled na onu prošlu...
... usprotivila sam se autoritetima, i to po jednom jako osjetljivom pitanju, učinila po svom i nastavila živjeti dalje, onako kako ja želim; nakon 5 dana svi su zaboravili, ili barem šute
... prvi put sam osjetila tropsku kišu na koži, meku, utješnu, osvježavajuću
... istrčala svoj prvi polumaraton u životu
... isplakala se, onako pošteno, otvorila srce, nekoliko puta
... suočila se s velikom nesigurnošću i postala svjesna da nekim stvarima ne mogu upravljati
... s druge strane, našla sam svoje sigurno utočište, još odavno, ali ove godine je postalo nekako čvršće, i mekanije
... shvatila da neke odnose ne treba forsirati samo zato što imaju određenu povijest
... dva tjedna bila sam ukomirana od jet leg-a; i opet bih sve ponovila
... pomaknula granice - na iznenađenje mnogih - one fizičke
... naučila šutjeti u nekim situacijama - jer ne isplati se ispravljati "krive drine" ako nisu moje
... ispekla svoj prvi kruh u životu; i napravila prvu mađaricu
... započela sa stvaranjem nekih svojih tradicija, prekršila one stoljetne obiteljske
unwritten
- 14:34 -
petak, 05.02.2016.
Godina osmjeha i suza
Tako nekako će izgledati ova godina.
I godina tajni. Velikih tajni.
Ponekad mi dođe da sve ispucam iz sebe i na sav glas sve kažem, ali onda se zamislim i smirim.
Tako treba biti. Sve u svoje vrijeme.
Tajne su još slađe kad ih nikome ne smiješ odati.
Već dugo dugo razmišljam o tome gdje sam i što sam sad. I došla sam do zaključka da koliko god bila kontraprotivna svima i svemu, u jednom sam ipak apsolutno ista kao i drugi: nisam zadovoljna sama sa sobom u danom trenutku. RazIog ima samo jednu riječ: nostalgija. Mrzim tu glupu nostalgiju. Jer je zaista glupa. Onemugućuje nam da trevezno razmišljamo o prošlosti i bistro gledamo na sadašnjost i budućnost. I pokušavam se othrvati tome, ali ponekad ne ide. Pogotovo s godinama. Postajemo nostalgični i kroz ružičaste naočale razmišljamo o prošlosti.
Zato mi je u pravom trenutku danas došao ovaj blog, koji niti nakon toliko godina nisam ugasila. Sjetim ga se s vremena na vrijeme, i ponovno pročitam svoje upise.
I zaista osjećam napredak. Ne treba mi nostalgija. Nije prije bilo bolje. napredovala sam.
Isto tako napredovati ću i za nekoliko godina. I ne smijem se sjećati ovih godina s nostalgijom.
Međutim, da se vratim na početak.
2016. godina osmjeha i suza.
Godina velikih odluka.
I sve smo ih donjeli u jednom poslijepodnevu.
Nitko još ne zna.
I tako treba biti.
Ali saznat će.
Polako.
Neka ostane zapisano, ovdje, da za par godina s nostalgijom ne razmišljam o današnjoj godini.
unwritten
- 13:02 -
petak, 11.07.2014.
Ja: Želiš li provesti život sa mnom?
On: Da.
unwritten
- 15:19 -
nedjelja, 13.10.2013.
Udahni.
Izdahni.
Nasmij se.
unwritten
- 15:35 -
petak, 14.12.2012.
Stvaram popise.
Dodajem zvjezdice.
Ispravljam rečenice.
Podcrtavam ono bitno.
Zaboravljam ono što nije zapisano.
Odbijam pomisao da će smartphone-ovi i kindle-ovi jednog dana zamijeniti miris knjige, papira i kemijske olovke.
unwritten
- 15:51 -